Borderline

Odnos

Generalna — Autor granorg @ 06:46
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Posle ne znam koliko vremena nada! da ja možda i umem i mogu da uđem u neki zreliji, praktičniji, otvoreniji i realniji odnos. Kao da je razgovor sa čmž-om produvao moje energetske i intelektualne kanale koji su bili puni mulja i strahova nakon poslednjeg fijaska od veze.

Ja u stvari to zaslužujem i mogu da dobijem, što je najbitnije. Imam kvalitete i ne moram nikoga da jurim i molim za ljubav. Ne moram ni tako dramatično sve to da doživljavam. Odnosi nastaju svaki dan, koliko im pažnje poklonimo toliko će nam i značiti.

A tako je okrepljujuće i nadahnjujuće kada osetiš da te neko razume i sluša, da je otvoren i da razmenjujete energiju jedno s drugim. Bez inhibicija, kompleksa, strahova uz poštovanje granica i pokazivanja nežnosti i naklonosti. Predivno. To svaki dan može ulepšati i učiniti vrednim življenja ili bar podsećati na neku svrhu.

Definitivno je najjači taj osećaj prihvatanja i instinktivne ljubavi, dečje, iskrene radosti kada upoznaš nekog ko priča tvojim jezikom, a taj jezik je prešao u viši diskurs i ne svodi se samo na očajno, patetično povezivanje usled straha od samoće.

Primećujem da sam daleko stabilnija i sigurnija u sebe. Da dopuštam sebi da pokažem pravo lice i da se obradujem ako se ono nekom svidi. Moj identitet sada već dobija zaštitne granice i ego je jači. Svesna sam svoje samostalnosti i uspeha da ispunim svoje prizemne ciljeve bez previše stresa i žrtvovanja.

Postajem ponosna na svoju inteligenciju, a i na izgled. Još uvek se gubim u toj samodovoljnosti pa padnem na par dana mentalno i duhovno, ali sada sve mnogo kraće traje i nije više tako strašno. Ništa nije smak sveta

Granice

Generalna — Autor granorg @ 02:50
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Neke postoje. Neke su izmišljene, isfantazirane. Svaki put kad nju probiješ shvatiš da je u stvari bila realna isto koliko i sto pored tebe.

Jedino što se dolazak do te granice plaća teškim i vratolomnim hodom po granicama tvoje psihe. Koja je takođe ograničena. U ovom slučaju može se reći i stešnjena.

Zašto sam ih napravila? Zašto ne volim sebe? Zašto nisam volela sebe?

Plašila sam se da će snaga moga uma i mojih emocija druge odbiti? Da stvarno za ljubav moram krv da prolivam da bih je zaslužila?

Da li je realno da sam se još kao odojče odvojila od svojih emocija? Da sam se prepolovila? Mislim, zaključili smo da energija postoji. Da li je tako teško shvatiti da može biti toliko jaka da podeli tvoju ličnost, tvoju svest, tvoj pogled?

I stvarno ko da odgovara? Ja? Do sada sam tako mislila. Mrzela sam sebe što sam slaba i nemoćna da se borim sama sa sobom. Što nisam mogla da ostanem integrisana? Mnogi ljudi su imali mnogo teže detinjstvo. Da li je inteligencija prokletstvo?

Kako ne znam ko sam i ko želim da budem? Stideti se svojih emocija, želja, ega. Prihvatati svaki drugi i utapati se. Jer sve je bolje od neznanja, od nesposobnosti. Od mene. Nebuloza.

„Ne traži vitamine u fecesu“

Sjajno!

Ja mogu da oslušnem sebe i da provalim šta mi se sviđa, šta mi prija. Treba samo razlučiti koje stanje je pravo i realno. Koji put će me odvesti do slobode, jer to želim. Iskreno, najiskrenije. Pa šta bude!

Ako treba da patim, budem hedonista, razmaženi i uobraženi, emotivni snob, neka! Ako treba da postanem materijalista, površni, zatupljen čovek, bez intenzivnih emocija, neka!

Ali, to sam ja! Ne postoji samo crno i belo. Postoji integracija. Treba u nju poverovati. Iskreno! Uvek iste greške. Uvek isti obrazac.

Kako ga integrisati?


Sama

Generalna — Autor granorg @ 18:15

I o.k. Shvatila si. Imaš problem. Mnogo veći nego što si mislila. Tvoja zavisnost nije samo neka prolazna, tuđa stvar. Nije samo posledica. Već je i uzrok.

Treba okrenuti novi list. Odstraniti izazove. Izbegavati spoticanja.

Ali šta raditi sa dosadom? Kako se izboriti sa tim?

Jeste bolje. Mnogo češće imam unutrašnji, iskreni osećaj da sam dobro. Da ću biti dobro. Da sam lepa. Da mogu. I svet izgleda lepše. Pozitivnije.

Ali još uvek ima dana. Dosadnih. Sporih. Neinteresantnih. Kada me sve mrzi i kada sam tužna što tebe nema više. Što te možda nikada nije ni bilo. Što si samo bio jedna savršeno konstruisana iluzija. Koje sam se tako dugo, dugo držala. Ipak mi još uvek nedostaješ. I tužna sam i besna sam što si me izdao. Što si izabrao nešto drugo.

Ipak sam svakim danom sve svesnija da nisi bio dobar za mene. Da ne možeš biti dobar za mene. A sada sam JA na prvom mestu. Bar neko vreme. Dok se ne sredim. Dok ne skockam i razrešim sve zakopavane i razbacane doživljaje.

Ne želim nikog pored sebe još neko vreme. Ne želim da se zaljubim i prepuštam. Još neko vreme.


Zajednički činilac

Generalna — Autor granorg @ 02:27
 

Da li sam danas nešto shvatila, razumela?

Učinilo mi se u nekom trenutku tako blizu, kao da je okrznulo moj periferni vid. Neki zajednički činilac. Nije bio dovoljan uvid da svake nedelje imam novi „projekat“, novu „opsesiju“. Ni to nisam tako videla do danas. Svaki put neko novo interesovanje, intenzivne i obuzimajuće misli o tome. Neprestano razmišljanje i mahnito istraživanje, čitanje, rad. I onda taj zanos samo naglo prestane. Samo se ugasi i projekat se ne dovodi do savršenstva, ne završava se. Niti me ispunjava i sve informacije kao da su izbrisane. Nije važno da ih zapamtim. Važan je bio samo osećaj, vožnja. Kao da ta tema nije ni bila vezana za mene, niti me je stvarno interesovala. To je nešto u meni. Neki osećaj koji tada imam. Zajednički činilac.

Možda si ti u pravu. Možda je to stvarno moja potreba za ličnom validacijom. Za konstantnim dokazivanjem samoj sebi kako umem da se nosim sa svakom novom temom, kako sam inteligentna i sposobna. I onda vidim, zadovoljim taj nemir i sve postane ponovo tuđe, dosadno, nezanimljivo. Potpuno je izbrisano. Svo to istraživanje. Da li stvarno nešto od tih informacija ostane u meni, bude ugrađeno?

Lepo si danas rekao da svaki uvid, svaki racionalni pregled i shvatanje sopstvenog ponašanja mora biti propraćeno emocijom. Ja sam danas sve ovo promislila, postala ga svesna, ali nisam imala emociju. A bez toga nema stvarnog uvida, nema promene.

Tužno je to. U kom delu sebe treba da kopam da bi se racio sreo sa emocijo?. Da bih videla i doživela samu sebe? Da bih mogla da se promenim.

I taj drugi uvid. Još važniji. Taj koji će biti okvir. Taj da postoje dve. Taj „kamen spoticanja“. Koju odabrati? Od koje bežim? Koju treba negovati, a koju razumeti i prihvatiti...

 


Razumem

Generalna — Autor granorg @ 22:40

Ti moraš da zaštitiš svoje emocije? Opet, da zaštitiš sebe? Da li je normalno da budem ljuta zbog toga? Čini mi se, u ovom trenutku, da jeste.

 Ja sam sebe pretočila u tebe, potpuno se ulila i kao da si ti postao moj organizam. Koliko puta do sada si me ubio, koliko puta si pokušao da me odstraniš sa sebe? Svaki put si, naravno, time ubijao i sebe.

Ja jesam sisala, oduzimala previše energije, ali nikada nisi bio sam niti bi ikada više morao da budeš sam. Usamljenost bi bila samo neka tamo tuđa boljka.

 Ali! Koliko god ja ulazila u tu patetiku i glumila žrtvu to neće razrešiti naše lance. Svako treba da drži kormilo svog života u svojim rukama i svako je lično i najintimnije odgovoran za svoje odluke i postupke. Tako da, razumem te. Jako dobro te razumem!

 Ti samo govoriš ono što ja ne smem! Hrabriji si od mene! Najdublje u sebi se slažem sa tobom. Nijedna simbioza nije tako ispunjavajuća nego kad si u simbiozi sa samim sobom. I to je divno! Za mene bi to bila pobeda!


Borderline

Generalna — Autor granorg @ 22:48

Posle toliko godina kretanja u krug sada napokon znam protiv čega se borim.

Prolazila sam kroz razne faze, od poricanja problema, zavisnosti, perioda dobre životne vožnje, preko crnih i očajnih depresija, kada nijedan razlog nije dovoljan da opravda neophodnost vašeg opstanka, do kratkotrajnih perioda bistrog uma spremnog da se uhvati u koštac sa duhovima.

 

Ali ni tada nisam imala jasan cilj pred sobom, jednostavno nisam znala protiv čega se borim. Znala sam da sam to ja, ali šta u vezi sa mnom nisam mogla nikada da definišem.

 

Sada dolazi težak period, ali bar postoji neki cilj. Peglanje emocija, restrukturiranje ličnosti, opraštanje. Sve će biti bolno, sigurna sam, ali isplatiće se samim tim što napokon postoji nada da neću zauvek biti u konstantnoj borbi za malo radosti.


Odbrana

Generalna — Autor granorg @ 00:04

 

Jeste li uhvatili sebe nekad kako razmišljate o nečemu i to vas potpuno zbuni ili ne možete da kontrolišete svoje misli i nije vam jasno zašto se stalno vraćaju na iste pojmove? Šta ste tad osetili? Da li ste se uplašili jer ste pomislili da vaš mozak radi mimo vaše volje i kontrole? I ako je tako, ko će ga onda zaustaviti?

 

Zanimljivi su sve načini na koji nam naša psiha skreće pažnju na neke, nazovimo ih, rizične situacije. Svi znamo da je jedan od primarnih sistema odbrane poricanje ili čak i potpuni zaborav. Malo je teže biti svestan odbrane kada svesno ni ne priznajemo opasnost. Šta se tad dešava?

 

Verovatno ste sebe još češće uhvatili kako maštate o nečemu, ili kako zamišljate susret sa nekom osobom koju cenite i šta biste joj tom prilikom rekli. E pa, velika je verovatnoća da to što biste toj osobi rekli u stvari govorite sami sebi. Pokušavate na taj način da sebe uzdignete i da zadobijete ponovo veru u sebe predstavljajući se na jedan pozitivan način. I to je još jedan od odbrambenih sistema!


Artopsesive

Generalna — Autor granorg @ 22:11

Pitam se. Gle čuda!

Kada osetiš jaku mentalnu privlačnost prema nečijoj umetnosti i lirici kako reaguješ? Da li opsesivna potreba da se sa autorom zbližiš pa makar fizički znači da si poput pijavice kojoj je potrebna nova hrana? Da li ti to samo govori da si jedna nesigurna i usamljena osoba kojoj i zračak nade dozvoljava takav polet da sama stvari oživljava?

Čudna je ta umetnost kad malo bolje razmisliš. Toliko misterije oko toga, toliko emocija. Neobjašnjivih, „tuđih“, novih. I samo taj jedan jedini portal ka tebi samom. Da li takav doživljaj ima svako? Naravno da ne. Da li je istog intenziteta kod svih? Naravno da ne. Da li je u pitanju isti medij? Ali i dalje, mi mislimo da smo se približili apsolutu, okrznuli ga njuhom ili pogledom. Osetili ga kako nam se uvlači pod kožu i razliva po telu. Kako nas puni i oživljava. I? Možda se apsolut ne predočava svima podjednako, možda nemaju svi treće oko? I ako nije u pitanju neka transcendentna stvarnost koja negde tamo postoji, paralelno sa našim i svačijim svetom, o čemu se tu radi zapravo?

 Ne mogu da ne primetim da je većina „ostvarenih“ umetnika putujući kroz vreme ili samo stojeći nadahnjivala i druge ostvarene i neostvarene poznata po, ajmo reći, „treperavom duhu“. Da li nam naši „poremećaji“ omogućavaju da osetimo to neopipljivo i neobjašnjivo, tu zajedničku solidarnost svih „poremećenih“? Možda kad izlečimo naše boljke nećemo moći više to da osetimo.


Čestitamo!

Generalna — Autor granorg @ 22:10
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Powered by blog.rs